Valerijan ReiesznerProjekt vodovoda slobodnog kraljevskog grada KarlovacPoložajni nacrt provedenih bušenja08.1912. g.tuš, papirv=33,7 cm, š=63 cminv. br. GMK-VM-145(VIKK)
Unutar karlovačkog vodovodnog sustava, od najvećeg kulturnog značaja je vodocrpilište Borlin, upisano u registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Izgrađeno je 1914. prema projektu karlovačke tvrtke A. Peyer i drug i bečke tvrtke Flegel, Karl i Stark. Sastoji se od dva zdenca (dubine 20-22 m, promjere 0,8 m), dvije vodospreme (zapremine 150m³) i strojarnice a opskrbljivalo je prvih 16,5 km mreže cjevovoda koji se protezao prema središtu grada i do željezničkog kolodvora Banija (početak industrijske zone). Borlinska industrijska arhitektura oblikovana je eklektički s elementima secesije i skladno nadopunjuje panoramo onadašnjeg Karlovca gdje se u istom stilu grade stambene i javne građevine. Obnovljena je o svojoj 100-godišnjici a opremljena je interpretacijskim pomagalim te otvorena za javnost. Ovi počeci suvremenog vodovoda, koji danas broji 6 vodocrpilišta i 650 km vodovodne mreže započeli su pripremnim radovima desetak godina ranije. Krajem 1906. u Karlovcu su započela istraživanja podzemnih zaliha vode a tadašnji gradonačelnik Ivan Banjavčić savjetovao se s najvišim geološkim autoritetom svog vremena, Dragutinom Gorjanovićem Krambergerom. On je u pismu Gradskom poglavarstvu od 11. siječnja 1907.godine naveo tri alternative za snabdijevanje pitkom vodom: dobavu gorske vode, uporabu vode iz Korane i bušenje dubokih zdenaca. Prednost je dao Borlinu: voda iz tamošnjeg izvora uzeta je s dubine od 6 do 24 metra te je poslana na analizu u Zemaljski bakteriološki i hygienski zavod u Zagrebu. Utvrđeno je da borlinskoj „vodi sa zdravstvenoga stava prigovora nema, pa se može u svakom pogledu preporučiti kao zdrava pitka voda“. Sastav ove vode danas je posve isti kao i prije 100 godina.Pokusna bušenja kod Borlina vodio je gradski „inžinir“ Valerijan Rieszner, šef gradskog građevinskog ureda. Grad je 1913. otkupio privatno zemljište s vrelima i susjednu kuriju Sladović za 60 000 kruna (prije poznata kao Vukasovićeva kurija, nastala u vrijeme projektiranja Lujzinske ceste, kada ju je za sebe dao izgraditi general inženjerijske struke Filip Vukasović). Na „javnu jeftimbu“, odnosno javni natječaj, za gradnju vodovoda pozvane su tvrtke iz Beča, Praga i Budimpešte. Od pet pristiglih ponuda odabran je zajednički projekt karlovačke tvrtke A. Peyer i drug i bečke tvrtke Flegel, Karl i Stark. Radovi su započeli u rujnu 1913. godine, a 10. 11. 1914. godine sačinjen je zapisnik o pohvalbi - u današnjem smislu, bio je to pozitivan tehnički pregled, a gradsko je zastupstvo taj zapisnik prihvatilo na sjednici 21. 11. 1914. Izgradnja gradskog vodovoda iznosila je 406 405 kruna, a naplata korištenja vode iz javnog vodovoda započela je 1. 1. 1915., sukladno Naredbeniku i cjeniku za uporabu vode iz vodovoda slobodnog i kraljevskog grada Karlovca.***Polović, Draženka; Radovan Radovinović. Sto godina modernog vodovoda u Karlovcu. Karlovac: Vodovod i kanalizacija d.o.o. Karlovac, 2014.
Obavijest o natječaju za izgradnju karlovačkog vodovoda i kanalizacije od 26. svibnja 1905. u bečkom građevinarskom časopisu: Der Bauinteressent, Beilage zur Wiener Bauindustrie–Zeitung / XXIII. Jahrgang / Nr. 34 / Wien 26. Mai 1905., str. 281, 287Dostupno na:Österreichische Nationalbibliothek / AustriaN Newspapers Online http://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno-plus?aid=wbz&datum=1905&page=759&size=94
.jpg)
